December 15, 2020

Teške noći

Neki dan sam pročitala jedan tekst i vratilo me skroz u prve dane mog majčinstva. Ne prvih 5-6 dana, već prvih cca 3 mjeseca, kad su neke noći bile jako, jako teške. 

Nemam široki krug prijateljica, imam jednu najbolju prijateljicu koja mi je ujedno kuma i koja je uz mene od 12. godine života. Ja sam rodila prva i nisam baš od koga imala čuti/pročitati kako izgledaju prvi dani majčinstva.

Čitaš forume, razne članke, pa većinom piše: uživajte u najljepšem periodu života. Jako čudni osjećaji se pojavljuju u ženi kad rodi. Ne govorim da je svima tako, ali otkako sam rodila, počela sam se više kretati u krugu drugih žena, otvorenija sam i nekako sam se riješila srama i počela više iskazivati svoje stavove i osjećaje. I nije me sram reći da je bilo teško. Na kraju krajeva, zato sam i pokrenula blog, jer sam htjela da buduće mame steknu realnu sliku o tome što ih čeka, a ne da misle da su loše jer im početak nije posut laticama.

Sjećam se prvih par dana, friško nakon carskog. Malo je bolilo, ništa strašno, a Lukas je uglavnom samo spavao. Gledala sam ga zaljubljeno na kauču i bila sam najsretnija mama na svijetu. Kad bih išla u šetnju s njim, gurala bih ta kolica tako ponosno i škicala bih svoj odraz u svim ulaznim vratima susjednih zgrada. JA SAM MAMA, gledajte što sam postigla!

I onda su došle neke noći, neopisivo teške. Lukas ne bi zaspao do 1-2 u noći, ja nisam više znala kako se zovem od umora, a istovremeno sam znala biti ljubomorna na muža kad bi ga on držao.

U nekoliko navrata sam imala baš crne misli – da ga ne želim, da ne želim majčinstvo, da ja to nisam tražila (a znam kako nastaju djeca), da ne mogu biti mama, da bih ga najradije zafitiljila kroz prozor prema Arena Centru na koji imam pogled iz stana. Sad kad ovo pišem, trnci me prolaze od ovih situacija koje sam navela, da se takav ‘monstrum’ skrivao u meni. Nisam to ni mužu govorila, njemu bih plakala i govorila da je jebeno teško i da ja to ne mogu, a on je uvijek imao istu floskulu: ‘Petra, bit će bolje’. Došlo mi je da se i njega riješim.

Jednom sam bila toliko nervozna da sam marširala po stanu i namjerno toliko jako stupala da Lukas osjeti moj bijes i brže zaspi. Mislila sam da će osjetiti moju ljutnju i smiriti se. Od živaca sam ga jednom držala u naručju i pokušala uspavati, a on se nije dao. Sjela sam na stolac/ljuljačku i sumanuto se ljuljala da mu dam do znanja da više ne mogu. U jednom trenutku sam se probudila i shvatila da mi beba od kojih 45 dana starosti na pola visi s mene. Da se tad nisam probudila nekim čudom, vjerojatno bi mi ispao.

Evo tipkam ovo i oči mi suze jer si ne mogu zamisliti što sam osjećala. Prema tom dečkiću koji mi je danas centar svijeta. Prema tom malom empatičnom mangupu koji je tako nježan prema svima i voli pomoći. Znam da sam ga ja tome učila, ali kako je moguće da je od mene naučio neke stvari i obrasce lijepog ponašanja kad sam u jednom periodu bila toliko loša mama?

Pravdam se da su to bili hormoni. Ne bih rekla da je bila depresija jer realno, takvih dana, odnosno noći, nije bilo puno. Ali svejedno, bile su jako, jako teške i jako intenzivne.

Neki dan mi prijateljica kaže da više ne može. Beba će sad imati tri mjeseca. Točno znam, u onaj zadnji trzaj živca što prolazi tijelom nervozno, što joj je na umu i što osjeća. I nemam joj ništa pametno za reći, osim da znam sve. I da će proći, jer stvarno će proći. Ponekad se slatko nasmijem jer sam to prošla i jer su ti dani iza mene i govorim joj da će sve ubrzo bit puno bolje i psihički lakše. Pripremam je na neke iduće faze i ona se smije i kaže da misli da ne postoji gora od ove, od nespavanja. I donekle dijelim mišljenje. Meni osobno je to bila psihički najteža faza, a sve ostale su mi bile fizički zahtjevnije.

Mame su nevjerojatno jake. Psihički. Rijetko koji tata može shvatiti što prolazimo. Bez uvrede svim tatama, ali proći devet mjeseci trudnoće, vatromet hormona, postpartum period…ja mislim da moj muž to ne bi preživio. A moj muž je čvrst karakter, odlučan. Onaj kojeg je teško pokolebati.

Ono čime bih htjela završiti ovaj tekst je:

1. nemojte se bojati reći što osjećate

2. povjerite se mužu, mami, prijateljicama

3. čitajte blogove (ima divnih mama koje se ne libe reći kako stvari zaista stoje. Ja nisam znala za takve blogove dok nisam i sama počela pisati, a spasila bih se da sam kod nekoga vidjela realno stanje stvari)

4. Izdržite, znam da je teško, ali zaista prođe. Za godinu dana će život biti puno drugačiji, a ta godina zaista brzo proleti

5. potražite savjet stručnjaka ako mislite da se ne možete nositi sa stresom

6. ne odmahujte rukom na ovaj tekst misleći kako su te žene osjetljive. Radije obratite pozornost na novopečenu mamu u svom krugu prijatelja i potrudite se biti oslonac. Jako je dobar osjećaj kad nekome pomogneš

7. Ne skačite i ne ljuljajte se sumanuto s djetetom u naručju, ne psujte djetetu svece u želji da brže zaspi (da, i to sam radila), bebe osjete nervozu. Mantrajte da je to faza, duboko udahnite i poradite na tome da umirite sebe. Mame mogu sve.

8. Angažirajte tate. Neka se bude noću i nunaju. Iako rade drugi dan, prošla sam noćna buđenja sa svojim drugim djetetom i išla idući dan na posao. Puni je lakše ne spavati i otići na posao, nego ne spavati i drugi dan provesti sama s bebom. Barem je meni bilo tako. 

9. Zamolite prijatelje i rodbinu da vam donesu nešto skuhano, a vi spavajte preko dana kad spava i dijete, ako se zalomi teška noć, lakše ćete funkcionirati. Vjerujte, čišćenje neće nigdje pobjeći, a ako imate nekoga da donese jelo, izaberite za sebe odmor uz bebu. 

10. Uživajte u majčinstvu, jako je naporno, ali zaista je (pre)divno, ne lažem vam. Predivno!

Pusa,
Petra

SHARE:
OBITELJ & ODGOJ, ZDRAVLJE 0 Replies to “Teške noći”