December 15, 2020

Moja priča o (ne)dojenju

Već dugo razmišljam da li da pustim ovaj post van ili ne, no svakodnevno se susrećem s ružnim komentarima mama nedojilja i mama dojilja koje se međusobno podbadaju, a nije mi jasno zašto, jer dojenje ili nedojenje zaista nije mjerilo je li neka od nas dobra ili loša majka. 


Krenut ću od Lukasa. Cijela trudnoća je bila zaista odlična, poroda se nisam uopće bojala (dok nisam došla u bolnicu), ali sam se užasavala dojenja. Od poznanica, kolegica i nepoznatih žena koje sam susretala okolo čula sam grozne priče o dojenju i zaista sam imala paničan strah. Peče, krvare bradavice, pucaju, rane ne prolaze, gljivice se pojave… Meni su te priče doslovno izazivale mučninu. Kad sam rodila Lukasa, nisam se ni snašla u bolnici, a medicinska sestra mi ga je već prištekala na dojku, a ja nisam ni stigla reći da možda ne bih dojila. No, krenulo nam je odlično! Imala sam mlijeka, bradavice su me pekle možda dva dana i to je bila najveća ‘grozota’ koja mi se dogodila. No, onda su me zeznuli hormoni i stres, jer moje lice više nije ličilo ni na što. Ne želim objavljivati tu fotografiju, ali prošla sam nekoliko dermatologa i tek šesta doktorica mi je pomogla. Preko cijelog lica imala sam krvave rane, nisam smjela na sunce. Otišla sam jednom do dućana, a ljudi su me gledali s gađenjem, mame na klupici su se međusobno trkale rukama i pokazivale na mene. Rane su pucale, to me peklo, svrbilo, krvarilo je. Psihički sam zaista bila na dnu, to mi je bio najveći stres u životu i stanje organizma mi je bilo katastrofalno. Plakala sam svaki put kad bih negdje vidjela svoj odraz. Lukas je slabo dobivao na težini, sisao je po cijele dane, ali ništa. I onda sam odlučila uvesti dohranu adaptiranim mlijekom. Iza svakog podoja dobio bi još dio na bočicu. No, ta posljednja doktorica dernatologije je bila vrlo realna – ili dojite i dalje i dermatitis će vam zahvatiti i vlasište i otpadat će vam kosa, ili ćemo početi terapiju doksiciklinom koji će mi izliječiti kožu. Nažalost, nije postojao kompatibilan lijek uz dojenje i prestala sam dojiti. Da sam nastavila, Lukas bi doživotno imao smeđe zube. Sva sreća, on je odmah prihvatio bočicu, prvu koju sam mu dala i nikad više nije zatražio dojku.

Kad sam ostala trudna s Lotom, rekla sam sama sebi da ću se zaista truditi s drugim djetetom, a duboko u sebi sam se strašno bojala da me hormoni opet ne unište na isti način. Nama je opet u bolnici krenulo odlično, no s Lotom je nakon povratka kući dojenje išlo malo teže – imala sam ragade, krvarile su bradavice, Lota nije htjela šeširiće i doslovno sam u petama osjećala žarenje kad bi ona povukla mlijeko. No, nisam odustajala i došle smo do onog divnog stadija kad je sve u redu. I onda se Lota razbolila. Kad je napunila točno 30 dana, završila je u bolnici na jedinici intenzivne njege s dijagnozom gripe i bronhiolitisa. Znam da ima puno gorih bolesti i nadam se da se niti jedan roditelj neće susresti s njima, no meni je i ovako bilo jako teško gledati svoju malu djevojčicu od mjesec dana spojenu na infuziju, kisik, sondu za hranjenje.. I tu smo krenule unazad. Izdajala sam mlijeko jer je Lota bila preslaba da sama povuče, a na izdajalicu nisam mogla izvući koliko sam trebala, ponekad sam joj jedva skupila za obrok. Nisam spavala ni 3 sata dnevno u bolnici, nego sam samo izdajala i plakala jer je sve štekalo. Na kraju su mi u bolnici ponudili da ju malo dohrane, a da ćemo se onda vraćati isključivo na dojku kad Lota ojača.  

Tako je i bilo. Došle smo iz bolnice, Lota je stasala i normalno sisala, a ja sam postepeno izbacivala adaptirano mlijeko i vraćala je isključivo na dojku. S bočicom je bila onako – nagutala bi se zraka i onda smo imali problema s nadutošću… Mijenjala sam modele i proizvođače i skoro svaki put – ista priča. No, to nije bila najgora stvar. Nakon nekoliko dana isključivog dojenja, Lota je imala krvi u urinu i uopće nije piškila. Zapravo je to bila samo krvava fleka u nekoliko pelena, a urina nigdje. Dijagnoza – blaga dehidracija. Iste sekunde sam je vratila na bočicu, a tako se hranimo i dan danas – Lota prvo dobije dojku, a zatim bočicu. Prošle smo i štrajk dojenja i nekoliko dana je odbijala dojku, pa je preko dana pila samo adaptirano mlijeko, a onda bih joj dojku jedva uspjela uvaliti po noći u polusnu.  


Tako ćemo i dalje jer nam sad objema tako paše, a i otkrili smo Mimijumi anti-colic bočicu koja nam sad paše po svemu i više ju ne napuhava. Čitala sam o tim bočicama prije, ali tek su nedavno došle kod nas i odmah sam si nabavila dvije, a ako vas zanima, možete ih kupiti preko web shopa BabyHelp. 

Fenomenalan mi je njihov dizajn jer u potpunosti imitira dojku (ok, Lota skuži da nije moja jer je bočica veća 🤣🤣), ali naravno, najbitnije mi je da si beba sama regulira protok, da joj ne curi na sve strane i da se ne zagrcava, jer onda krene i halapljivo gutati, naguta se zraka i onda nunamo idućih sat vremena dok joj se crijeva ne smire.  


Što se adaptiranog mlijeka tiče, pijemo NAN Ha jer smo svi u obitelji alergičari pa je to savjet pedijatra i nutricionista.  

I samo za kraj preporuka – BabyHelp  web shop sam otkrila tek sad kad sam čula da su flašice došle na naše tržište i to baš kod njih, a imaju dostavu isti dan. Tako da, ako vam se ne da po ovom snijegu i hladnoći van – pelene, vlažne maramice i ostale potrepštine za bebe možete nabaviti kod njih i sve vam stigne dok kažete ‘keks’.

SHARE:
OBITELJ & ODGOJ, ZDRAVLJE 0 Replies to “Moja priča o (ne)dojenju”