December 15, 2020

Kaos, kaos na sve strane

Ako želite malu razliku među djecom, ne čitajte dalje. Zaustavite se. Stop. Crveno. E jebiga sad, nemojte reći da vas nisam upozorila.

Očito ste klasa optimist, baš kao i ja kad sam s mužem odlučila da je odliiiiična ideja ići ubrzo na drugo dijete.

Razlika između moje djece je godinu i 9 mjeseci, za one koji vole u mjesecima – 20 mjeseci. Da, više mi ni mozak ne radi, dobro ste izbrojali.

Kako zapravo izgleda moj dan već neko kratko vrijeme, iščitajte iz idućih redaka.

Oko ponoći svi spavaju, ako smo te sreće. Lukas ima noćnu moru, budi se i plače. Muž ga umiruje i ponovno uspavljuje, ja budna. Imam još otprilike 43 minute dok se Lota ne probudi za jelo. Lota se probudila, dobila jesti, a ja maltene uključujem štopericu i odbrojavam minute (sate ako šefica bude milostiva) do idućeg podoja. I tako nekoliko puta do cca 7 h, kad se mladi gospodin diže i pronalazi bilo što u obliku štapa čime može lupati okolo po stanu jureći. Lota izgleda kao anđeo dok spokojno spava. Ja izgledam kao mrtvac od noćnih podoja.

Lukas je gladan. Borba oko jela jer se još uvijek ljuti na nas zbog oduzimanja štapa. Baš neće Zdenkicu iako je vrlo odlučno pokazao na ‘denkicu’ i ‘kljufa’ nekoliko minuta ranije. Neće mlijeko, kuhaj čaj. ‘Mama, majo soka’. Ulovi ga da se presvuče. Lovi još malo. Blokiraj ga nogom da se presvuče jer se baca kao mlado majmunče po granama drveta. Lukas ide u vrtić, nazire se svijetlo na kraju tunela. Oblačimo tenisice, jaknu, dajemo mu ruksak u ruke da nosi do auta u garaži. Na izlasku iz stana zaplahnjuje me dobro poznat miris pune pelene. Skidaj jaknu, hlače, mijenjaj pelenu.

Muž ga vozi u vrtić. Kaže borbe su s vezanjem u autosjedalici. Kao da je osuđen na giljotinu. Mir i tišina su u stanu, dečki su otišli. Skuhat ću kašu za doručak. Vadim posudu iz ormarića, Lota se oglasila. Gladna je. Vadi cicu, kaša je na stand by-u. Pojela je, evo sad ću i ja. Spuštam je lijepo u njihalicu i odmah vadim van jer to nije njena vizija kako provesti idućih nekoliko minuta i mogla bi mi socijalna banuti na vrata ako susjedi pomisle da je ovo vrištanje uzrokovano nečim drugim. Nina nanaaaa, nina nanaaaaa, maaaala beba spaaaava. Malaaa bebaaa spavaa, MALA BEBA SPAVA, Lota, mala beba spaaaava, čuješ??!

Piša mi se. Ona spava na rukama. Stavljam je u krevetić. Jurim u kupaonu i imam osjećaj da se žurim i popišati kako spada jer eto, ni krevetić ne valja. Tuširanje? Kako da ne, sestro, kako da ne. Izvlačim prvu trenirku s onog stolca koji je medij između prvog nošenja i vešmašine i skužim da mi odjeća izgleda svakako, samo ne kao da sam je imala jednom na sebi. Fleka ljepljiva, fleka masna, fleka od bljuvotine. Zapravo, koga briga za fleke, samo idem malo na zrak da milostiva zaspi u kolicima. Šminkat ću se za doček Nove godine 2031. Oprat ću zube prije tog dočeka.

Bože, koji mali anđeo, vidi je kako spokojno spava. Mogla bih na prvu terasu malo na kavu da dođem k sebi. Putem kupujem kiflu u pekari, jer – vrijeme ručka je, a ja još ni doručak nisam ubacila u sebe. Mmmmm, ugljikohidrati i kava, prvi zalogaj je bo-žan-stven! Kao da jedem rajski steak i pole krumpira s mediteranskim začinom. Buđenje, jer ne guram kolica! Vraćam ‘rajski steak’ nazad u škarnicl i ubacujem u kolica, bacam 9 kn na stol i odlazim brzinom munje jer želim tišinu. Jebemti! Što ću za ručak? Piletina i rizi bizi, nemam što tu nakuhavati, začas je gotovo i fino. Stajem u mesnici i veselim se sirovom pilećem fileu kao božićnoj purici, izgleda tako divno i ukusno.

Nevjerojatno je predivna ovako snena. To je moje djelo, to sam ja napravila…Gledam je i ne vjerujem. I onda – jebemti mater i onome tko izmisli zvučnu signalizaciju u liftu!!

Dojenje. Još dojenja. Narezala sam pola filea. Još samo dva. Dojenje. Nunanje. Preklinjanje. Spavaj, pliz. Pliz spavaj! Pliiiiiz! Ništa. Na lijevoj ruci Lota, u desnoj ruci nož, rezanje filea – nemoguća misija. Halo, može molim vas jedne lazanje bolognese? Pod je pun smeća. Stavljam je u njihalicu i vadim usisavač. Umiruje se. Uspjela sam usisati stan, svijete, uspjela sam! Gasim sve, posprem…. Lota, spavaj pls!

Usisavač smrdi kao kuga jer smo nedavno Lukasu usisavali nos. Fuck! Već je 15 h! Lota, moramo po Lukasa. Mijenjam pelenu (ne znam koju po redu), uranja nogu u drek. Mijenjaj čarapice. Navuci skafander i ubaci je u zimsku vreću u kolica. Vrišti jer se kolica ne kreću, a ja tražim lijevu tenisicu među igračkama. Našla!

Izlazim iz stana i imam tikove od stresa i zamišljam divnu šetnjicu nazad kući sa svoja dva anđela.

Teta, kakav je Lukas danas bio? – ‘Divan, mama Ninčević, odlično je jeo, fino je spavao, lijepo je pjevao i plesao’.

Imam najbolje dijete na svijetu. Najbolje dijete je upravo pobjeglo, trči po vrtiću kao Duracell zeko. Ostavljam Lotu nasred vrtića i molim Boga da ju nitko ne ukrade dok ja lovim Usaina Bolta. Ok, vučem ga za noge do klupice da mu obučem tenisice. Izlazimo van iz vrtića, izvukao je ruku iz moje i juri prema cesti. Puštam kolica i jurim za njim. Puštam njega i jurim za kolicima. Netko? Bilo tko? Ima li volontera da pripomognu?

Lijevom rukom držim Lukasa koji mi visi na boku, desnom guram kolica i pritom hodam kao Kvazimodo jer mi on klizi niz bok. Još samo sto metara do doma. 99, 98…2, 1, tu smo! Tuuuuuu smoooooo!

Lota spava u kolicima, Lukasu treba dati jesti. Pljuje lazanje po čupavom tepihu, boli me briga. Razlijeva sok po parketu, boli me briga. Razmazuje čokoladu po kauču, boli me briga. Da pije vodu iz wc-a, na to bih vjerojatno odreagirala. Lota je gladna. Dojenje. Lukas se penje po komodi i dere se ‘Des pas sito’ dok Violetta sa svojom ekipom pjeva u studiju. Lota se svadi s cicom.

Šaljem whatsapp mužu, snimka njih dvoje kako istovremeno vrište. Šaljem whatsapp mužu da se bacam s balkona.

Lukas je smočio pola kupaone, igračke plivaju po podu. Lukas se ne želi obući. Lukas juri gol po stanu. Poskliznuo se i pada. Plače. Lota je puna empatije pa plače i ona. Plačem i ja, ali ne od empatije nego od živaca.

Muž ulazi u stan. Nazire se kraj. On je gladan. Frajeru, jedi i hrani dijete istovremeno, imam li ja vremena jesti u miru? Nemam. Naporno ti je bilo na poslu danas? Zip it shrimpy. Nisi bio na rubu samoubojstva. Aha, jesi? Joj, baš mi je žao.

Lukas je otišao spavati. One more to go. Još malo cice, još samo sat-dva nunanja da milostiva zaspi.

Spavaju. Svi spavaju. Pa predivni su svi. I moji su. I volim ih najviše na svijetu. I bit će nekad lakše. Samo da taj nekad požuri malo. 

SHARE:
OBITELJ & ODGOJ 0 Replies to “Kaos, kaos na sve strane”