December 15, 2020

Izgubili smo dijete u McDonaldsu

Vjerojatno najveći strah koji roditelj može imati, jest nestanak vlastitog djeteta. Ili teška bolest. Paraliziram se od straha pri samoj pomisli na takve situacije.

No, da vam kažem što nam se nedavno dogodilo. Dogovorili smo se s prijateljima da s klincima odemo u McDonalds na sladoled, mi možemo sjediti vani na terasi i pričati, dok se djeca igraju u onoj drvenoj kućici. Naša tri dečkića, među kojima je bio i Lukas, bila su u kućici i skakala, spuštala se niz tobogan, dok smo nas četvero velikih imali pogled na kućicu i pazili na djecu. Lota je, očekivano, bila na mojim rukama. U jednom trenutku, jako je bljucnula po sebi i bacila dudu na pod, a dok sam ja nju brže-bolje obrisala, muž je tražio dudu na podu. Nekoliko sekundi nepažnje, nekoliko sekundi koje nismo posvetili Lukasu.

Nakon minutu-dvije, dijete naših prijatelja izašlo je iz kućice i priupitalo gdje je Lukas.
– Kako to misliš gdje je Lukas, pa s vama unutra.
‘Nije, izašao je van maloprije.’

U tom trenutku, uvjerena da je Lukas unutra i da se penje na najviši nivo, mirno sam ušla unutra među hrpu druge djece kako bih ga spustila i dogovorila se s njim da se igra samo u donjoj razini. Međutim, njega nije bilo. Djeca su jurila oko mene, preko mene, a ja, prevelika za kućicu, proživljavala sam mini stampedo. Počela sam sumanuto povikivati ime svog djeteta, no on se nije odazivao. Protrnula sam.

Osjetila sam da mi noge klecaju, srce mi je luđački lupalo, i dok sam izlazila iz kućice samo sam vikala mužu da ga nema i da ga traži dalje. U tom trenutku se i njegov izraz lica promijenio, na onaj panični strah. Prijatelji su se razbježali po terasi, a muž je s Lotom u naručju otrčao u restoran. Na kraju, tamo ga je pronašao kako s nekim djevojkama jede pomfrit. Tad sam se sama sebi zaklela da više nikad neću skinuti pogled s njega.

Do iduće situacije. Pomislit će mnogi sad da sam neodgovorna, no vjerujte mi na riječ, kad imate dvoje ili više djece, ovakve stvari se jako lako dogode. Neki dan sam s Lukasom i Lotom bila u parku. Bilo je lijepo vrijeme i park je bio krcat, a Lota je bila umorna i nunala sam je u nosiljci, prateći Lukasovo kretanje.

Ponekad pomislim da i on suptilno prati mene i samo vreba priliku za nepodopštine. Lota je zaspala, a ja sam je iz nosiljke prebacila u kolica i zakopčala je. Okrenula sam se i vidjela da Lukas nije na mjestu na kojem se igrao. Napravila sam krug po parku, bezbrižno povikivajući ‘Lukas’, jer sigurno se priključio nekoj hrpici djece i igra se. Međutim, odaziva opet nije bilo. Sad je tata Lukasovog prijatelja iz parkića (koji je imao istu situaciju par dana ranije sa svojim djetetom) priskočio u pomoć i počeo ga tražiti, a kad mi je rekao ‘nema ga’, počelo mi se gubiti tlo pod nogama. Krenula sam bezglavo juriti okolo i vikala njegovo ime, ali ništa. Mislila sam da će mi srce iskočiti, dok u jednom trenutku neka gospođa nije povikala: ‘Gospođo, je li on vaš?’

Otrčala sam do nje i našla Lukasa kako se u njenom ograđenom vrtu igra s njenim djevojčicama. Njen vrt je preko ceste. Preko ceste!

Ne znam uopće kako bih završila ovaj tekst osim upozorenjem i najtoplijim savjetom da ne skidate pogled sa svoje djece. Ja obavezno jednom tjedno vidim nekoga od roditelja da proživljava takvu situaciju. Uvijek ishod bude benigni, dijete se zaigralo u nekom kutku i ne reagira, ali ne mora uvijek biti tako. Nekad zaista može biti onaj najgori scenarij koji nitko ne želi. Ne morate biti mame helikopterice i ne micati se od svog djeteta, osobno vjerujem da im treba dati slobode, ali imajte ih na oku. Ovaj osjećaj vam zaista ne treba.

Ja sam naučila svoju lekciju. Dvije lekcije, točnije. A od tada, ako slijedi bilo kakva upitna situacija u kojoj možda ne mogu posvetiti pažnju Lukasu na minutu, zamolim nekog roditelja od povjerenja da ga samo ima na oku dok ja odložim bebu, premotam je ili napravim mlijeko. I taj obrazac slijedi većina roditelja.

Ponekad ih škicnem, roditelje. Ima onih koji čitaju knjigu, rade na laptopu ili surfaju na mobitelu. Uvijek nakon par minuta kad dignu pogled, ne nađu dijete tamo gdje je bilo i vidim da pogledom ubrzano skeniraju park. Shvaćam da oni imaju stariju djecu koja su poslušna i znaju regule ponašanja i imaju dugogodišnji staž parkovanja. No, sekunda je dovoljna, budite na oprezu.  

SHARE:
OBITELJ & ODGOJ 0 Replies to “Izgubili smo dijete u McDonaldsu”